← RazmišljanjaRoditeljstvo

SREĆA NIJE JEDINO ŠTO ŽELIM SVOJOJ DJECI

Možda naš posao nije ukloniti iz dječjeg života sve što je teško, nego biti dovoljno sigurno mjesto iz kojeg dijete može otkriti da kroz teško može proći.

SREĆA NIJE JEDINO ŠTO ŽELIM SVOJOJ DJECI
Razgovor o osjećajima počinje slušanjem

Da ste me prije nekoliko godina pitali što najviše želim svojoj djeci, vjerojatno bih bez razmišljanja odgovorila: da budu sretna.

I još uvijek im želim puno sreće.

Želim im ljude koje će voljeti i koji će voljeti njih. Posao koji će ih zanimati, prijateljstva u kojima će se smijati do suza, putovanja, ljubavi. Želim im da ih život puno puta ugodno iznenadi.

Ali više nisam sigurna da želim da budu stalno sretni.

Zapravo, sve više mislim da bi pokušaj da im to omogućim mogao biti jedna od manje korisnih stvari koje bih za njih mogla napraviti.

Zašto nam ih je tako teško gledati kada im je teško?

Nešto što sam kod sebe morala početi primjećivati jest koliko brzo reagiram kada je nekom od moje djece teško. Dijete mi počne pričati problem, a moj mozak već radi. Što napraviti? Što mu reći? Treba li razgovarati s nekim? Kako to riješiti? Kako mu pomoći?

Naravno da to dolazi iz ljubavi. Ali počela sam se pitati dolazi li baš svaki put samo iz ljubavi. Ili ponekad interveniram i zato što je meni teško gledati vlastito dijete tužno, povrijeđeno, razočarano ili izgubljeno.

To je za mene postalo jedno od važnijih pitanja roditeljstva:

Treba li moje dijete sada moju pomoć ili je meni samo teško gledati da mu je teško?

Ta dva osjećaja mogu izgledati gotovo identično. A mogu nas odvesti u potpuno različite reakcije.

Razvojna psihologija ne govori da je svaki stres loš

Harvardov Center on the Developing Child razlikuje pozitivni, podnošljivi i toksični stres.

Pozitivni stres dio je normalnog razvoja. Kratkotrajna aktivacija sustava stresa može se dogoditi kada dijete upoznaje nove ljude, kreće u vrtić ili školu, suočava se s frustracijom ili pokušava napraviti nešto teško.

Podnošljivi stres odnosi se na ozbiljnija iskustva koja aktiviraju sustav stresa snažnije i dulje, ali njihov učinak može biti ublažen ako dijete ima stabilne i podržavajuće odnose s odraslima.

Toksični stres nešto je drugo. On se odnosi na snažnu, čestu ili dugotrajnu aktivaciju sustava stresa bez odgovarajuće podrške odraslih.

Ta razlika važna je jer mijenja ideju da je dobro djetinjstvo ono iz kojeg smo uspjeli ukloniti sve što je neugodno. Nije svaki stres trauma niti je svaka frustracija štetna. Kao što ni svaki neuspjeh nije nešto od čega dijete treba zaštititi.

Ponekad upravo kroz razvojno primjerene izazove, uz sigurnu i dostupnu odraslu osobu, dijete stječe iskustvo da može proći kroz nešto teško i ponovno se vratiti u ravnotežu.

Otpornost se ne razvija tako da dijete ostavimo samo

Tu postoji još jedna važna nijansa. Kada govorimo o otpornosti, lako je skliznuti u ideju da djeca moraju „očvrsnuti“.

Snađi se. Moraš naučiti. Život nije uvijek lagan.

Rečenice su to koje često čujem.

Ali istraživanja otpornosti ne govore nam da djecu trebamo ostaviti samu s teškoćama kako bi postala jača. Upravo suprotno. Jedan od važnih zaštitnih čimbenika kod djece koja se uspješno nose s ozbiljnim teškoćama jest barem jedan stabilan i predan odnos s podržavajućom odraslom osobom.

Siguran odnos i razvoj otpornosti nisu suprotnosti. Odnos je često upravo mjesto iz kojeg otpornost može rasti.

Možda zato pitanje nije:

Kako da spriječim da mu bude teško?

Nego:

Kako da budem uz njega dok mu je teško, a da mu ne oduzmem priliku da otkrije što može samo?

Emocija nije kvar koji treba popraviti

Jedna od ideja koja mi je tijekom godina postala važna jest da ponašanje i emocionalnu reakciju ne gledam samo kao nešto što treba zaustaviti ili ispraviti, nego da pokušam razumjeti što se ispod njih događa.

Umjesto:

Kako da ovo prestane?

pokušati prvo pitati:

Što se ovdje događa?

Ta mala promjena pitanja mijenja puno toga.

Kada dijete plače, moja prva reakcija više ne mora biti da prestane plakati. Kada je ljuto, cilj nije nužno što prije ukloniti ljutnju. Kada je razočarano, ne moram mu odmah objasniti zašto „nije tako strašno“.

Emocija nije kvar. Ona nam nešto govori.

A možda jedan od važnijih zadataka odrasle osobe nije ukloniti je, nego pomoći djetetu da je postupno nauči prepoznati, podnijeti i razumjeti, a zatim odlučiti što će s njom napraviti.

„Nemoj plakati. Nije to ništa.“

Mislim da djeci ponekad, potpuno nenamjerno, šaljemo poruku da je cilj što prije prestati osjećati ono što je neugodno.

Nemoj plakati. Nije to ništa. Ma zaboravi. Naći ćeš drugog prijatelja. Dobit ćeš bolju ocjenu drugi put. Nije vrijedan tvojih suza.

Sve su to rečenice kojima pokušavamo utješiti. I sama sam ih govorila.

Ali možda ponekad dijete ne treba da mu objasnimo zašto ne bi trebalo biti tužno. Možda treba nekoga tko može ostati pokraj njegove tuge dovoljno dugo da ono samo stekne iskustvo:

Ovaj osjećaj mogu podnijeti.

Istraživanja emocionalne socijalizacije već desetljećima povezuju način na koji roditelji reagiraju na dječje emocije s razvojem emocionalne i socijalne kompetencije.

Ali i ovdje je važna nijansa. Ne postoji jedna savršena roditeljska reakcija koja odgovara svakom djetetu i svakoj situaciji. Važni su dob djeteta, temperament, kontekst, intenzitet emocije, odnos s roditeljem i sposobnost samog roditelja da regulira vlastite emocije.

To mi je zapravo oslobađajuće.

Ne postoji savršena rečenica koju moram izgovoriti svaki put kada je moje dijete tužno. Ali mogu pokušati ne tretirati svaku neugodnu emociju kao problem koji treba što prije ukloniti.

A što ako zapravo pokušavam regulirati sebe?

To mi je možda najneugodniji dio cijele teme.

Ne znam primjećujete li i vi isto, no kada moje dijete pati, nešto se događa i u meni. Njegova tuga može probuditi moj strah, njegov neuspjeh moju potrebu za kontrolom, njegovo odbacivanje moja vlastita iskustva odbacivanja, njegova nesigurnost moju potrebu da ga uvjerim da je sve u redu.

I onda više nije tako jednostavno razlikovati pomažem li njemu ili pokušavam smiriti sebe.

Mislim da je to jedan od razloga zbog kojih mi je rad na sebi postao toliko povezan s roditeljstvom. Ne zato da bih postala savršeno regulirana majka koja uvijek reagira „ispravno“. Takva osoba ne postoji.

Nego da bih barem ponekad mogla prepoznati:

Ovo što sada osjećam pripada meni i ne moram to odmah riješiti kroz svoje dijete.

Prisutnost i spašavanje nisu isto

Ovdje mi je važna jasna granica. Ne vjerujem da dijete trebamo pustiti da se samo nosi sa svime, niti vjerujem u namjerno „očvršćivanje“. Ne mislim da trebamo umanjivati njegove osjećaje, ignorirati patnju ili očekivati razvojne sposobnosti koje još nema.

Postoje situacije u kojima roditelj treba intervenirati: kada dijete nije sigurno, kada postoji nasilje, kada situacija nadilazi njegove razvojne kapacitete ili kada nam jasno pokazuje da se s onime što se događa ne može nositi samo.

Roditeljska prisutnost nije pasivnost.

Ali prisutnost i spašavanje nisu isto.

Mogu biti uz tebe, a da ne riješim sve umjesto tebe.

Mogu ti pomoći da razmisliš, a da ti ne dam svoj odgovor.

Mogu te pitati: „Što ti misliš da bi mogao napraviti?” prije nego što ti kažem što bih napravila ja.

Mogu ti pomoći vidjeti još jednu mogućnost, a da ne odlučim umjesto tebe.

Mogu te zagrliti dok ti je teško, a da ti ne obećam da ću učiniti da teško odmah nestane.

Mogu reći:

Tu sam.

umjesto:

Ja ću to riješiti.

To je razlika koju još učim.

Možda pitanje uopće nije sreća

Danas, kada razmišljam što želim svojoj djeci, riječ „sreća“ više mi nije dovoljna.

Želim da mogu osjetiti cijeli svoj život.

Radost kada dođe. Tugu kada nešto izgube. Ljutnju kada je granica prijeđena. Strah kada zakorače u nešto nepoznato. Ponos kada u nečemu uspiju i razočaranje kada ne uspiju.

Ali želim i nešto više od toga.

Želim da nauče zastati prije nego što reagiraju. Da mogu pogledati situaciju iz više kutova. Da ne očekuju da netko drugi uvijek ima odgovor. Da se usude nešto ne znati, postaviti pitanje, pokušati, pogriješiti, promijeniti način i pokušati ponovno.

I iznad svega želim im unutarnji oslonac koji ne ovisi o tome je li svaki dan ispao onako kako su zamišljali.

Ne želim da misle da s njima nešto nije u redu svaki put kada nisu sretni.

Želim da polako steknu iskustvo:

Mogu biti tužan i ponovno biti dobro.
Mogu biti odbijen i još uvijek vrijediti.
Mogu pogriješiti i pokušati ponovno.
Mogu nešto ne znati.
Mogu promijeniti mišljenje.
Mogu pronaći drugo rješenje.
Mogu čekati.
Mogu tražiti pomoć.
Mogu proći kroz nešto teško, a da se u tome ne izgubim.

Možda im zato više ne želim život bez teških osjećaja.

Želim im dovoljno siguran odnos u kojem ih mogu upoznati, znajući da ni kroz što teško ne moraju prolaziti sami. Ali želim im ostaviti i dovoljno prostora da otkriju vlastite odgovore, isprobaju vlastita rješenja i izgrade povjerenje u sebe.

I želim da osjete koliko duboko vjerujem u njihovu sposobnost da se nose sa životom, čak i onda kada nije onakav kakvim su ga zamišljali.

Za kraj, ostavljam vam pitanje koje i sama često u sebi nosim:

Možemo li dovoljno vjerovati svojoj djeci da ne uklonimo svaki težak osjećaj prije nego što otkriju da ga mogu podnijeti, ne ponudimo svaki odgovor prije nego što pokušaju pronaći svoj, i istodobno ostanemo dovoljno blizu da ni jedno ni drugo ne moraju prolaziti sami?
Dalje za čitanje

Za one koji žele razmišljati dalje

Jedna od najvećih proturječnosti roditeljstva jest to što želimo zaštititi djecu od svega što bi ih moglo povrijediti, a istodobno ih moramo pripremiti za život u kojem su razočaranja, neuspjesi i neugodni osjećaji neizbježni.

Za sve koji žele dublje razumjeti ravnotežu između zaštite i samostalnosti, izdvajam šest knjiga koje nude vrijedne psihološke uvide.

1. Daniel J. Siegel i Tina Payne Bryson, The Power of Showing Up

O važnosti emocionalne dostupnosti roditelja i izgradnji unutarnje sigurnosti djeteta. Dijete ne treba roditelja koji će ukloniti svaku prepreku, nego onoga na koga se može osloniti dok ih uči svladavati.

O knjizi

2. John Gottman i Joan DeClaire, Kako odgojiti emocionalno inteligentno dijete

O tome kako dječje emocije pretvoriti u prilike za razumijevanje, povezivanje i učenje. Posebno je vrijedna razlika između prihvaćanja svih osjećaja i postavljanja granica ponašanju.

O knjizi

3. Jessica Lahey, The Gift of Failure

O tome zašto pretjerana roditeljska pomoć može usporiti razvoj samostalnosti, odgovornosti i samopouzdanja. Ponekad je najveća pomoć koju možemo pružiti djetetu upravo prilika da pogriješi i samo pronađe rješenje.

O knjizi

4. Philippa Perry, Željeli biste da su ovu knjigu pročitali vaši roditelji

O tome kako na naše roditeljske reakcije utječu vlastita iskustva, strahovi i emocionalni obrasci. Knjiga nas potiče da se zapitamo reagiramo li na stvarne potrebe djeteta ili na vlastitu nelagodu.

O knjizi

5. William Stixrud i Ned Johnson, The Self-Driven Child

O važnosti autonomije, unutarnje motivacije i osjećaja kontrole nad vlastitim životom. Autori pokazuju kako roditelji mogu postupno zamijeniti upravljanje djetetovim odlukama podrškom njegovoj sposobnosti samostalnog odlučivanja.

O knjizi

6. Lisa Damour, The Emotional Lives of Teenagers

O emocionalnom razvoju adolescenata i razlikovanju očekivanih razvojnih teškoća od ozbiljnijih problema. Vrijedan podsjetnik da emocionalno zdravlje ne znači odsutnost neugodnih osjećaja, nego sposobnost njihova razumijevanja i regulacije.

O knjizi

Znanstvena podloga

Harvard University, Center on the Developing Child, A Guide to Toxic Stress

Znanstveno utemeljen vodič koji objašnjava razliku između pozitivnog, podnošljivog i toksičnog stresa te važnost podržavajućih odnosa u dječjem razvoju.

Pročitajte stručni vodič

Ostali članci.

Topli i praktični vodiči za svakodnevni obiteljski život.

Sva razmišljanja