
Moj je djed često govorio: „Nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj kojemu malo treba.”
Mnogo prije njega, rimski filozof Seneka zapisao je gotovo istu misao: „Nije siromašan onaj koji ima premalo, nego onaj koji žudi za više.” Gotovo dvije tisuće godina dijele Seneku od mojega djeda, a obojica su govorila o nečemu što nam je i danas, unatoč svemu što znamo i posjedujemo, iznenađujuće teško razumjeti.
Kao djevojčica nisam previše razmišljala o djedovim riječima. Danas, kada nam je toliko toga dostupno, sve češće razmišljam o tome koliko nam je zapravo potrebno da bismo bili sretni i zašto se granica onoga što smatramo dovoljnim neprestano pomiče.
I upravo nas tu dočekuje peti od sedam glavnih grijeha: neumjerenost u jelu i piću.
Naizgled jedan od jednostavnijih grijeha. Odlazimo u trgovinu po kruh i mlijeko, a vraćamo se s punim vrećicama, kao da se pripremamo za tromjesečnu opsadu. Kupujemo za svaki slučaj, ako netko navrati, ako nam se nešto prohtije ili ako slučajno ostanemo bez nečega što nam zapravo ni ne treba. Hladnjaci su nam puni, a mi i dalje nemamo što jesti. Pripremamo hrane kao da očekujemo pola susjedstva, a onda danima pokušavamo smisliti što ćemo s ostacima, sve dok dobar dio onoga što smo s tolikim entuzijazmom kupovali ne završi u smeću.
Iza svakog odbačenog obroka ostaju nečiji rad, vrijeme, prirodni resursi i novac. A dok jedni razmišljaju što će sa svim tim viškom, drugi razmišljaju hoće li danas uopće imati što jesti. Kupujemo kao da nema sutra, a bacamo kao da svega imamo beskonačno.
No iza te svakodnevne neumjerenosti krije se nešto mnogo dublje od pukog pretjerivanja. Ona se ne očituje samo u neprestanoj potrebi za više, nego i u tome koliko brzo prestajemo cijeniti ono za čime smo donedavno toliko žudjeli. A taj neobičan odnos prema vlastitim željama prati nas i daleko izvan kuhinje.
Zašto nam je sve teže imati dovoljno?
Kupimo automobil o kojem smo sanjali, a nakon nekog vremena poželimo bolji. Preselimo se u veći stan, a uskoro primjećujemo da nam nedostaje još jedna soba. Ostvarimo poslovni cilj koji nas je godinama pokretao, ali zadovoljstvo jedva stigne do nas prije nego što ga zamijeni sljedeća ambicija.
Ta želja za više jedna je od velikih pokretačkih snaga čovjeka. Ona nas potiče da stvaramo, istražujemo, pomičemo granice poznatoga i kao civilizacija napredujemo. Ali kada se naviknemo na ono što smo ostvarili, zadovoljstvo ponovno počnemo tražiti negdje dalje.
Psihologija već desetljećima proučava upravo taj fenomen, poznat kao hedonistička adaptacija. Riječ je o našoj sklonosti privikavanju na životne okolnosti, uključujući i one pozitivne. Ono što nas je jučer ispunjavalo oduševljenjem danas postupno postaje dio svakodnevice. Novi dom postaje naš uobičajeni životni prostor, automobil koji smo toliko željeli postaje prijevozno sredstvo, a uspjeh koji nam se nekoć činio gotovo nedostižnim pretvara se u novu početnu točku.
Jedno od najpoznatijih istraživanja tog fenomena proveli su 1978. godine psiholozi Philip Brickman, Dan Coates i Ronnie Janoff-Bulman. Uspoređujući dobitnike velikih lutrijskih dobitaka s kontrolnom skupinom, ustanovili su da dobitnici nisu prijavljivali višu razinu opće sreće, a pritom su osjećali manje zadovoljstva u nekim običnim svakodnevnim iskustvima.
Istraživanje je obuhvatilo relativno malen broj sudionika pa njegove rezultate ne treba shvatiti kao dokaz da novac ne može pridonijeti sreći. Ipak, otvorilo je zanimljivo pitanje: zašto se čovjek može priviknuti čak i na ono što mu je donedavno izgledalo kao ostvarenje najvećeg sna?
Odgovor se dijelom krije u načinu na koji naš um reagira na promjene. Nova iskustva u početku privlače našu pažnju i izazivaju snažne emocije, ali kako postaju poznata, njihova novost postupno blijedi. Istodobno se mijenjaju naša očekivanja. Ono što nam je nekada bilo iznimno s vremenom postaje uobičajeno, a pogled se sve češće usmjerava prema onome što još nismo ostvarili.
Tako se događa da imamo sve više, a sve rjeđe osjećamo da imamo dovoljno.
Zanimljivo je da sposobnost privikavanja sama po sebi nije ništa loše. Ona nam pomaže prilagođavati se promjenama, nositi se s razočaranjima i nastavljati dalje nakon teških iskustava. Problem nastaje kada se toliko naviknemo na sve dobro u vlastitom životu da ga prestanemo primjećivati. Kada ono što nam je nekada predstavljalo izvor velike sreće postane tek podrazumijevani dio svakodnevice, a zadovoljstvo ponovno počnemo tražiti negdje izvan onoga što već imamo.
Upravo se tu susreću neumjerenost i zahvalnost. Jedna nas neprestano usmjerava prema onome što nedostaje, dok nam druga pomaže osvijestiti vrijednost onoga što je već prisutno.
Možda zato neumjerenost nije uvijek pitanje količine. Ponekad je pitanje naše sposobnosti da se zaustavimo dovoljno dugo kako bismo osjetili vrijednost onoga što smo već stekli, stvorili ili doživjeli.
I pritom se događa još nešto, možda i tužnije od same neumjerenosti. Dok neprestano tražimo nove razloge za sreću, postupno zaboravljamo koliko nam je malo nekada trebalo da bismo bili potpuno zadovoljni.
Fotelja u kojoj je ostalo moje djetinjstvo
Sjećam se koliko sam kao djevojčica voljela vrijeme berbe u našem vinogradu. Tata se tim danima posebno veselio. Okupljali bi se obitelj i prijatelji, među redovima loze odzvanjali su razgovori i smijeh, a mama bi kod kuće pripremala ručak za sve nas. Nakon berbe odlazili bismo u šumu brati kestene i orahe. Bili su to dani prepuni života, ljubavi i one jednostavne radosti zajedništva koju tada nisam ni pomišljala nazvati srećom jer je bila svuda oko mene.
A onda bih se, kada bi vani zahladnjelo, smjestila u svoju omiljenu fotelju, pod svjetlom upaljene lampe, i satima čistila orahe. I danas, toliko godina poslije, gotovo mogu osjetiti toplinu te sobe. Ali najživlje od svega pamtim osjećaj koji me ondje ispunjavao.
Jer svaki je taj orah u sebi nosio cijeli jedan svijet.
Tatinu radost, maminu ljubav, smijeh dragih ljudi, miris jeseni, sigurnost doma i onu neizrecivu ljepotu djetinjstva u kojem vjerujemo da će sve što volimo zauvijek biti tu. Nisam tada znala da će mi upravo ti naizgled obični trenuci jednoga dana postati jedne od najdragocjenijih uspomena. Da ću toliko godina poslije poželjeti još jednom čuti sve te glasove, vidjeti tatu sretnog među ljudima koje voli i osjetiti onu bezbrižnu sigurnost svijeta u kojem su svi još bili na svojim mjestima.
I premda je vrijeme odnijelo mnoge od tih trenutaka, nije odnijelo ono najdragocjenije što su mi ostavili. Onaj duboki osjećaj mira u kojem nisam nigdje drugdje željela biti. Zahvalnosti koju nisam znala imenovati, ljubavi koju nisam morala zaslužiti i potpune sigurnosti da je svijet upravo onakav kakav treba biti.
Osjećaj beskrajne sreće.
Djevojčica, fotelja, upaljena lampa i nekoliko oraha. A u njima svi ti ljudi, sva ta ljubav i sva raskoš jednog djetinjstva u kojem ništa nije nedostajalo.
Danas se više ne mogu vratiti u to vrijeme, ponovno okupiti sve te ljude niti zaustaviti život ondje gdje je nekoć bio. Ali dovoljno je da zatvorim oči i prisjetim se svoje fotelje pa da se barem na trenutak ponovno susretnem s djevojčicom koja je u njoj sjedila, potpuno sretna, ne znajući koliko će joj jednoga dana značiti ti naizgled obični trenuci.
Upravo me ta uspomena podsjeća na jednu od najljepših misli koje je Antoine de Saint-Exupéry zapisao u posveti svojega Malog princa:
„Svi odrasli su nekada bili djeca. Ali samo nekolicina njih se toga sjeća.”
Pitam se gdje se, između svega što smo postali i svega što još želimo postati, izgubilo dijete koje smo nekada bili. Ono koje je u sasvim običnim stvarima znalo pronaći neizmjernu radost, diviti se onome što odrasli više ne primjećuju i osjećati potpuno zadovoljstvo ne razmišljajući o svemu što mu još nedostaje.
Možda se to dijete nikada nije ni izgubilo. Možda smo samo, zaokupljeni životom koji gradimo, zaboravili kako mu se vratiti.
Saint-Exupéry nije pisao samo o nostalgiji za djetinjstvom. Njegov Mali princ propituje svijet odraslih koji su toliko zaokupljeni brojkama, pravilima, vlasništvom i društvenom važnošću da često više ne prepoznaju ono što se ne može izmjeriti.
U priči je ruža malome princu dragocjena ne zato što je najljepša ili najrjeđa, nego zbog vremena, pažnje i ljubavi koje joj je posvetio. Njezina vrijednost proizlazi iz odnosa koji je s njom izgradio.
I upravo se tu ponovno vraćam svojoj fotelji. Ona nije bila vrijedna zbog namještaja, niti su orasi koje sam čistila bili nešto posebno. Njihovu stvarnu vrijednost činilo je sve ono što se oko njih događalo, a što tada nisam ni znala prepoznati.
Psihološka istraživanja o iskustvima i materijalnim dobrima daju toj misli dodatnu dubinu. Psiholog Thomas Gilovich sa suradnicima Amitom Kumarom i Lily Jampol proučavao je zašto iskustva često donose više zadovoljstva od materijalnih kupnji. U pregledu istraživanja objavljenom 2015. godine izdvojili su nekoliko važnih razloga: iskustva nas snažnije povezuju s drugim ljudima, postaju dio našeg identiteta i često su manje podložna uspoređivanju s onime što drugi posjeduju.
Vrijednost iskustva, dakle, ne prestaje nužno njegovim završetkom. Ono nastavlja živjeti kroz uspomene, odnose i osjećaje koji su iz njega nastali, a katkad dobiva i sasvim nova značenja kako odrastamo.
Moja fotelja danas za mene znači mnogo više nego što je značila djevojčici koja je u njoj sjedila. Tada je bila mjesto na kojem sam provodila jesenske večeri, a danas je postala simbol svega onoga što je vrijeme promijenilo, ali nije uspjelo izbrisati.
Moja fotelja nije samo uspomena na djetinjstvo. Ona je moje mjesto povratka sebi, mjesto na kojem još uvijek živi sve ono što je vrijeme odnijelo, ali ljubav nije dopustila da nestane.
Povratak djetetu koje još uvijek nosimo u sebi
Sigurna sam da i vi u sebi čuvate neku davnu uspomenu koja vas, čim je prizovete, vrati osjećaju da je sve na svom mjestu. Ne tražite velike događaje ni posebne uspomene. Potražite onaj mali, gotovo zaboravljeni trenutak u kojem ste bili potpuno prožeti srećom, zahvalnošću i čistom unutarnjom svjetlošću.
Možda je to bila bakina kuhinja, miris tek pečenog kruha, ljetno poslijepodne, nečiji zagrljaj, poznata pjesma ili obična večer u kojoj su svi koje ste voljeli bili na okupu.
Prisjetite se svjetlosti, mirisa i glasova. Ali najviše od svega, pokušajte se prisjetiti sebe. Onoga kako ste se osjećali kada niste imali potrebu biti nigdje drugdje, imati nešto više ili postati netko drugi.
Možda ćete upravo u toj uspomeni ponovno susresti dijete u sebi, ono koje je znalo pronaći beskrajnu sreću u trenucima koji su odraslima izgledali sasvim obični.
Pritom se ne moramo uvjeravati da je djetinjstvo bilo savršeno. Mnogi među nama nose i uspomene na strah, usamljenost, nerazumijevanje ili gubitak. Niti je svako dijete imalo priliku odrastati u sigurnosti i ljubavi.
Ali možda se možemo prisjetiti barem jednog trenutka u kojem smo se osjećali prihvaćeno, vrijedno ili povezano s nekim tko nam je bio važan. A ako takav trenutak ne pronalazimo u vlastitoj prošlosti, možemo ga početi stvarati danas.
Jer povratak djetetu u sebi ne mora biti pokušaj povratka u prošlost. Može biti način da ponovno prepoznamo neke vlastite potrebe koje smo odrastanjem naučili zanemarivati: potrebu za bliskošću, igrom, stvaranjem, pripadanjem i ljubavlju koju ne moramo zaslužiti.
Ponekad pomislim da smo upravo u takvim trenucima najbliže Bogu. Kada nas ništa ne odvaja od osjećaja zahvalnosti, ljubavi i pripadanja, kada ne pokušavamo ništa osvojiti ni dokazati, nego jednostavno osjećamo puninu života. Kao da na trenutak možemo prepoznati prisutnost nečega božanskog u sasvim običnom ljudskom iskustvu.
Neka to bude vaše mjesto povratka sebi.
A kada vas život ponovno odvede u ono beskrajno prostranstvo nedovoljnog, kada vam se učini da niste dovoljno postigli, da nemate dovoljno ili da vas sreća čeka tek iza sljedećeg ostvarenog sna, vratite se na trenutak onamo. Ne da biste prestali sanjati, nego da biste se ponovno susreli s onim dijelom sebe koji je znao biti sretan i prije nego što se snovi ostvare.
Zahvalnost kao sposobnost koju možemo razvijati
Zanimljivo je da psihologija zahvalnost ne promatra samo kao osjećaj koji se spontano pojavljuje kada nam se dogodi nešto lijepo, nego i kao način usmjeravanja pažnje koji možemo svjesno razvijati.
Psiholozi Robert Emmons i Michael McCullough još su 2003. godine istraživali što se događa kada ljudi redovito bilježe ono zbog čega su zahvalni. U njihovim eksperimentima sudionici koji su usmjeravali pažnju na razloge za zahvalnost pokazivali su poboljšanja u pojedinim pokazateljima subjektivne dobrobiti u odnosu na usporedne skupine.
Rezultati nisu bili jednaki u svim promatranim područjima, ali upućivali su na zanimljivu mogućnost: način na koji usmjeravamo pažnju može utjecati na način na koji doživljavamo vlastiti život.
Kada neprestano razmišljamo o onome što nam nedostaje, naš svakodnevni doživljaj može postati obilježen nezadovoljstvom, čak i kada nam objektivno mnogo toga ide dobro. Kada pak naučimo prepoznavati vrijednost onoga što već imamo, ne moramo nužno promijeniti okolnosti da bismo promijenili svoj odnos prema njima.
Naravno, zahvalnost nije poricanje stvarnih problema, niti obveza da budemo zadovoljni okolnostima koje nam štete. Ona ne znači odustajanje od ambicija, prešućivanje nepravde ili prihvaćanje svega što nam život donese.
Zahvalnost nam samo omogućuje da ne izgubimo iz vida ono što je vrijedno dok pokušavamo promijeniti ono što nije dobro.
U tome možda leži jedna od najvažnijih razlika između zdrave ambicije i neumjerenosti. Ambicija nam otvara mogućnosti, potiče nas na razvoj i daje smisao našem trudu, dok nas neumjerenost može uvjeriti da ništa što smo ostvarili nema pravu vrijednost sve dok ne dosegnemo nešto još veće.
Jedna nas potiče da rastemo, a druga nam ne dopušta da budemo zadovoljni onime što jesmo.
Možemo željeti više od života, a da pritom ne osjećamo kako je život koji već imamo nedovoljan.
Što djeca od nas uče o sreći?
Najljepše od svega jest pomisao da takva mjesta možemo pomoći stvarati i svojoj djeci. Da im možemo pružiti uspomene koje će ih jednoga dana, kada odrastu i život ih odvede na neke sasvim druge strane, ponovno povezati s djetetom koje su nekada bili.
Ali pritom se vrijedi zapitati kakvu im poruku o sreći svakodnevno prenosimo, ne samo onime što govorimo nego i načinom na koji sami živimo.
Djeca odrastaju u svijetu u kojem je gotovo sve dostupno brže nego ikada prije. Želje se mogu ispuniti jednim klikom, zabava se pojavljuje na ekranu čim nastupi dosada, a novi predmeti vrlo brzo zamjenjuju stare. Nema, naravno, ničega pogrešnog u tome da djetetu kupimo igračku koju silno želi, omogućimo mu zanimljivo putovanje ili pružimo prilike koje sami možda nismo imali.
Problem nastaje kada dijete počne usvajati uvjerenje da se zadovoljstvo uvijek nalazi u nečemu što tek treba dobiti, kupiti ili postići.
Kako odgojiti dijete koje će imati velike snove, a neće vjerovati da je njegova sreća moguća tek kada ih ostvari?
Možda odgovor ne leži u tome da mu pružimo manje, nego da ga naučimo dublje doživljavati ono što ima. Da prepoznaje trud koji stoji iza nekog poklona, razumije vrijednost vremena koje mu netko posvećuje i nauči čekati, veseliti se, zahvaliti i sudjelovati u stvaranju vlastite radosti.
To su sposobnosti koje ne nastaju same od sebe zato što smo djeci objasnili koliko bi trebala biti zahvalna. One se razvijaju kroz iskustva, odnose i svakodnevne navike, a osobito kroz ono što djeca promatraju u ponašanju odraslih.
Teško je očekivati da će dijete prepoznati zadovoljstvo u malim stvarima ako mu mi svakodnevno pokazujemo da smo sretni tek kada kupimo nešto novo, ostvarimo sljedeći cilj ili dobijemo priznanje kojem smo se nadali.
U istraživanju objavljenom 2008. godine psiholozi Jeffrey Froh, William Sefick i Robert Emmons proučavali su zahvalnost kod 221 učenika rane adolescentske dobi. Učenici su sudjelovali u aktivnostima usmjeravanja pažnje na razloge za zahvalnost, a rezultati su pokazali da je takva praksa bila povezana s većom zahvalnošću, optimizmom i zadovoljstvom životom te manjom učestalošću neugodnih osjećaja. Posebno je zanimljivo što su istraživači zabilježili i poboljšanje zadovoljstva školskim iskustvom.
Naravno, nekoliko rečenica zahvalnosti neće automatski učiniti dijete sretnim niti ga zaštititi od životnih teškoća. Ali takva istraživanja podsjećaju nas da zahvalnost nije samo lijepa osobina koju bismo voljeli vidjeti kod djece. Ona je i sposobnost koju možemo razvijati.
I možda je upravo obitelj jedno od najvažnijih mjesta na kojima djeca tu sposobnost upoznaju.
Ne kroz velika predavanja o tome koliko bi trebala biti zadovoljna onime što imaju, nego kroz svakodnevne situacije u kojima zajedno učimo primjećivati lijepe stvari, veseliti se tuđoj radosti, zahvaliti za nečiji trud i prepoznati vrijednost zajedničkog vremena.
Dijete ne mora odrastati u uvjerenju da su materijalne stvari nevažne. Dovoljno je da postupno razumije kako nisu jedini, a često ni najdragocjeniji izvor zadovoljstva.
Djetinjstvo kojem se vrijedi vraćati
Ponekad je dovoljna obična subota pod dekom, film i šalica tople čokolade. Društvena igra koja se pretvori u večer smijeha, zajedničko pečenje kolača ili mali obiteljski ritual kojem se svi vesele.
Možda će dijete pamtiti kako smo zajedno pripremali večeru, kako smo se smijali nekoj potpuno besmislenoj šali ili kako smo ga slušali dok nam je s oduševljenjem prepričavalo nešto što se odraslima činilo sasvim nevažnim.
Možda neće pamtiti što je dobilo za osmi rođendan, ali će se sjećati kako smo se toga dana osjećali zajedno.
Ne možemo unaprijed znati koji će trenutak postati nečija najdragocjenija uspomena. Upravo je to jedna od najljepših tajni djetinjstva. Dok mi odrasli pokušavamo isplanirati posebna iskustva, dijete možda upravo u nekoj sasvim običnoj večeri pronalazi ono što će jednoga dana postati njegov osjećaj doma.
Zato mislim da ne moramo svaku dječju želju odmah ispuniti. Ne zato što je uskraćivanje samo po sebi vrijednost, nego zato što i čekanje, iščekivanje, trud i sudjelovanje u stvaranju nečega imaju svoje mjesto u razvoju osjećaja zadovoljstva.
Kada dijete silno poželi nešto novo, možemo ga saslušati i razumjeti njegovu želju, ali mu ne moramo odmah ponuditi predmet koji će je zadovoljiti. Ponekad mu možemo ponuditi svoje vrijeme, zajedničku igru, razgovor ili mogućnost da nešto napravi vlastitim rukama. Možemo mu pomoći da otkrije kako se i trenutak u kojem nema ničega novog može pretvoriti u nešto posebno, a dosada postati prostor za maštu, stvaranje i otkrivanje vlastitih interesa.
I možda je upravo tu jedna od najvažnijih odgojnih zadaća našeg vremena: pomoći djeci razviti sposobnost da sami prepoznaju, stvaraju i čuvaju vlastite izvore zadovoljstva.
Ne želim da djeca odrastaju s uvjerenjem da je skromnost isto što i odustajanje od velikih snova, niti da je zahvalnost obveza da se pomire sa svime što imaju. Naprotiv, želim da budu znatiželjna, ambiciozna, hrabra i spremna mijenjati svijet. Da požele otkrivati nepoznato, stvarati ono što još ne postoji i ostvarivati ono što se drugima čini nemogućim.
Ali jednako tako želim da razumiju da njihova vrijednost ne raste sa svakim novim postignućem i da njihovo zadovoljstvo ne mora čekati dan kada će ostvariti sve što su zamislila.
Da znaju kako je lijepo nešto željeti, ali i kako je lijepo ne željeti ništa.
Postoji velika razlika između djeteta koje želi nešto postići jer ga ispunjava radost stvaranja i djeteta koje vjeruje da će tek nakon sljedećeg uspjeha biti dovoljno dobro. Izvana njihove ambicije mogu izgledati gotovo jednako, ali iznutra ta dva djeteta mogu živjeti u posve različitim svjetovima. Jedno u svijetu mogućnosti, a drugo u neprestanoj utrci za vlastitom vrijednošću.
Zato mi je toliko važna pomisao da djeci možemo pomoći stvoriti mjesta na koja će se jednoga dana moći vratiti, ne nužno fizički, nego u vlastitim sjećanjima. Mjesta na kojima su osjećala da ih netko vidi, razumije i voli, na kojima nisu morala ništa dokazivati i na kojima su bila zadovoljna i svoja.
Možda upravo u tim naizgled običnim trenucima nastaju uspomene koje će ih jednoga dana podsjetiti na to tko su bili prije nego što su počeli razmišljati o svemu što bi trebali postati.
Ne možemo djeci obećati život bez tuge, gubitaka i razočaranja. Ne možemo ih zaštititi od svih promjena niti osigurati da će ljudi koje vole uvijek ostati uz njih. Ali možemo im pružiti djetinjstvo u kojem će upoznati zadovoljstvo koje proizlazi iz ljubavi, zajedništva, stvaranja i jednostavne radosti postojanja.
Djetinjstvo čije će najdragocjenije dijelove moći ponijeti sa sobom i kada odrastu, kao trajnu poveznicu s onim dijelom sebe koji je znao prepoznati radost, ljubav i pripadanje i prije nego što je naučio mjeriti vlastitu vrijednost postignućima.
Svjetlost koju nosimo sa sobom
Danas djedovu izreku razumijem mnogo dublje. Kada je govorio da nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj kojemu malo treba, nije nužno govorio o novcu ili materijalnoj skromnosti. Govorio je, barem ga ja danas tako razumijem, o jednom sasvim drugačijem bogatstvu: o sposobnosti da prepoznamo kada smo sretni, da ne dopustimo da nam sve ono što još želimo zakloni pogled na ono što već imamo i da vrijednost vlastitog života ne mjerimo isključivo visinama koje smo osvojili, nego i dubinom osjećaja koje smo na tom putu doživjeli.
Pravo bogatstvo nije u tome da imamo male snove, nego u tome da ne izgubimo sposobnost zadovoljstva i duboke zahvalnosti dok ostvarujemo one najveće.
I zato se vraćam svojoj fotelji. Ne zato što vjerujem da je prošlost bila savršena ili da je sreća ostala negdje u djetinjstvu, nedostupna svim godinama koje su došle poslije, nego zato što me ta uspomena podsjeća na nešto što ne želim zaboraviti.
Da sreća nije uvijek nagrada koja nas čeka na kraju nekog dugog puta, nego je ponekad već prisutna, ali smo toliko zaokupljeni onime prema čemu idemo da je ne uspijevamo prepoznati.
Možda upravo zato toliko volim Saint-Exupéryjevu misao o odraslima koji se više ne sjećaju da su nekada bili djeca. Ne zato što mislim da je djetinjstvo jedino vrijeme istinske sreće, nego zato što vjerujem da odrastanje ne bi smjelo značiti odricanje od sposobnosti da se radujemo onome što je jednostavno, blisko i naše.
Svi u sebi nosimo dijete koje smo nekada bili, zajedno s njegovim uspomenama, snovima i načinom na koji je doživljavalo svijet. I premda se mijenjamo, učimo i rastemo, ne moramo izgubiti povezanost s tim dijelom sebe. Možemo ga ponijeti sa sobom u sve ono što tek želimo postati.
Voljela bih da i naša djeca jednoga dana, kada budu odrasli ljudi sa svojim brigama, odgovornostima i velikim životnim planovima, mogu u sebi pronaći takvo mjesto. Da se, kada im se učini da nisu dovoljno postigla ili da im nešto važno nedostaje, mogu prisjetiti vremena u kojem njihova vrijednost nije ovisila ni o kakvom uspjehu, postignuću ili priznanju.
Voljela bih da svako dijete u sebi ima neku svoju fotelju obasjanu svjetlošću, mjesto na kojem je dovoljno biti ono što jest.
A iz te fotelje neka kreće prema svemu što poželi ostvariti. Neka sanja velike snove, istražuje nepoznato, osvaja nove svjetove i pomiče granice vlastitih mogućnosti, ali neka njegova sreća nikada ne ostane zarobljena na visinama koje je tek potrebno osvojiti.
Neka ga život odvede do najudaljenijih zvijezda, ali neka u sebi uvijek sačuva svjetlost mjesta na kojem mu je, i prije svih velikih snova, sve bilo dovoljno.
Dalje za čitanje
Za one koji žele razmišljati dalje
Neke knjige ne daju nam toliko nove odgovore koliko nas potiču da postavimo drugačija pitanja. O tome što je u životu doista vrijedno, koliko nam je potrebno da bismo bili sretni i što odrastanjem želimo sačuvati u sebi. Izdvajam pet knjiga koje na različite načine otvaraju upravo ta pitanja.
1. Erich Fromm, Imati ili biti?
Posebno mi je vrijedna jer propituje nešto o čemu rijetko razmišljamo dok neprestano težimo novim postignućima: gradimo li svoj život oko onoga što imamo ili oko onoga što jesmo? Fromm me potiče na razmišljanje o tome koliko često bogatstvo poistovjećujemo s posjedovanjem, a zaboravljamo vrijednost ljubavi, stvaranja, iskustava i odnosa. Njegovo pitanje iz naslova za mene je i jedno od najvažnijih pitanja suvremenog života.
2. Oliver Burkeman, 4000 tjedana
Ovu knjigu izdvajam jer me podsjeća koliko lako život pretvorimo u beskonačan popis ciljeva koje tek trebamo ostvariti. Posebno mi je dragocjena njezina poruka da vrijeme ne moramo neprestano pokušavati osvojiti, organizirati i iskoristiti do posljednje minute. Ponekad je važnije naučiti prepoznati vrijednost trenutka koji upravo živimo, umjesto da njegov smisao stalno tražimo u nekoj zamišljenoj budućnosti.
3. Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ
Za mene je ovo mnogo više od dječje knjige. Ona me podsjeća na sve ono što odrastanjem često prestajemo primjećivati, na ljepotu jednostavnih stvari, vrijednost bliskosti i sposobnost da se divimo svijetu bez potrebe da ga posjedujemo. Posebno volim misao da su svi odrasli nekada bili djeca, ali se samo rijetki toga sjećaju. Upravo me ona potiče da se zapitam koliko smo od djeteta koje smo nekada bili sačuvali u sebi i koliko te iste čudesne sposobnosti dopuštamo vlastitoj djeci da zadrže.
4. Dalaj Lama, Desmond Tutu i Douglas Abrams, Knjiga radosti
Ova mi je knjiga posebna jer otvara pitanje možemo li osjećati istinsku radost i onda kada život nije savršen. Volim njezinu poruku da zadovoljstvo ne mora ovisiti isključivo o okolnostima, postignućima ili odsutnosti teškoća. U razgovoru dvojice duhovnih učitelja posebno mi je vrijedno promišljanje o zahvalnosti, suosjećanju i ljubavi kao izvorima radosti koja može postojati i usred životnih izazova.
5. Osho, Knjiga o djeci
Ovu knjigu želim posebno preporučiti roditeljima jer otvara pitanje koje mi je iznimno važno: odgajamo li djecu tako da razviju vlastite potencijale ili ih, često iz najboljih namjera, postupno oblikujemo prema svojim očekivanjima? Oshova razmišljanja o dječjoj autentičnosti, slobodi, kreativnosti i spontanosti potiču me da preispitam koliko prostora ostavljamo djeci da budu ono što jesu. Posebno mi je bliska misao da odrastanje ne bi smjelo značiti gubitak sposobnosti divljenja, radosti i istinske povezanosti sa sobom. Jer možda jedna od naših najvažnijih roditeljskih zadaća nije samo pripremiti djecu za svijet odraslih, nego im pomoći da na tom putu ne izgube ono najdragocjenije što već nose u sebi.





