
Imam jedan video našeg sina iz vremena kada je imao tri godine koji me i danas iskreno nasmije. Kada mu je predloženo da svoju jabuku podijeli s dvogodišnjom prijateljicom, potpuno je ozbiljno objasnio: „Gladan sam, pa ako joj dam sve, ostat ću gladan!”
Iz njegove perspektive, argument je bio besprijekoran. Bio je gladan, imao je jabuku i nije želio ostati bez nje.
Ono što tada još nije razumio jest da dijeljenje ne mora značiti odricanje od svega. Mogao je dati komadić, zadržati dovoljno za sebe i pritom razveseliti prijateljicu. S tri godine takva je računica sasvim razumljiva. Ali koliko nas odraslih, unatoč svemu što smo u životu naučili i stekli, i dalje razmišlja na isti način?
Kada nam nikada nije dovoljno sigurno da bismo nešto dali
Škrtost je jedna od manifestacija lakomosti, tradicionalno uvrštene među sedam glavnih grijeha. Dok nas gramzivost može tjerati da neprestano stječemo više, škrtost nas sprječava da se odvojimo od onoga što već posjedujemo. Pritom nije problem u novcu, ambiciji ili želji da sebi i obitelji osiguramo kvalitetan život. Naprotiv, odgovorno raspolaganje novcem i sposobnost stvaranja materijalne sigurnosti vrijedne su osobine.
No postoji razlika između čovjeka koji čuva ono što ima zato što razumije njegovu vrijednost i onoga koji se od toga ne može odvojiti čak ni kada bi nekome mogao pomoći bez stvarnog odricanja. Ta razlika nije nužno financijska. Često je psihološka.
Novac nekome predstavlja slobodu, nekome sigurnost, a nekome kontrolu nad vlastitim životom. Kada osjećaj sigurnosti postane pretjerano ovisiti o posjedovanju, davanje možemo doživljavati kao prijetnju, čak i kada objektivno imamo dovoljno. Zanimljivo istraživanje Richarda Ahla, Dorse Amir i Katherine McAuliffe, objavljeno 2024. godine, pokazalo je da su djeca u dobi od šest do osam godina podijelila manje nagrada nakon što su se prisjećala iskustava oskudice nego nakon prisjećanja obilja.
Naravno, takav eksperiment ne govori kakvi će ljudi ta djeca postati. Ali pokazuje koliko već sam osjećaj da nečega nema dovoljno može utjecati na našu spremnost da dijelimo.
A što kada taj osjećaj prenesemo u odrasli život, čak i onda kada oskudica više nije naša stvarnost?
Postoje stvari koje nas koštaju više od novca
Svi poznajemo barem jednu osobu koja uvijek zna koliko je kome dala, tko joj je što dužan i zašto baš ona ne bi trebala prva pomoći. Ponekad takvi odnosi izgledaju gotovo kao poslovne transakcije. Svaka usluga stvara dug, svaka pomoć očekuje protuuslugu, a svako davanje mora imati opravdanje u nekoj budućoj koristi. „Zašto bih ja pomogla? Tko je meni pomogao?”, „Sve što imam stekla sam sama.” ili „Što ću ja dobiti zauzvrat?” I nije uvijek riječ o materijalnom.
Nekome je teško odvojiti vrijeme za prijatelja koji prolazi kroz teško razdoblje. Netko ne želi podijeliti znanje koje bi drugome olakšalo posao. Netko će se radije praviti da nije primijetio tuđu potrebu nego riskirati da se od njega očekuje nešto više. Naravno, nitko nije dužan neprestano biti dostupan drugima. Postoje opravdana odbijanja, osobne granice i situacije u kojima bi nas davanje doista previše koštalo. Ali postoji i ona druga strana, kada ne dajemo iako možemo, ne zato što nam nešto nedostaje, nego zato što ne želimo da netko drugi dobije dio onoga što smatramo isključivo svojim.
I upravo tu škrtost prestaje biti samo odnos prema stvarima i počinje ostavljati posljedice na odnose. Ponekad nas ne povrijedi to što nam netko nije dao novac, posudio predmet ili učinio uslugu. Povrijedi nas spoznaja da je mogao, da je znao koliko nam znači, ali mu jednostavno nije bilo dovoljno stalo. Takvi se trenuci pamte. Ne nužno zbog onoga što nismo dobili, nego zbog onoga što smo o drugoj osobi tada razumjeli.
Možda je upravo to najskuplja posljedica škrtosti: pokušavajući sačuvati ono što posjedujemo, polako trošimo povjerenje ljudi koji su nam važni.
Što zapravo učimo djecu kada im kažemo da dijele?
Vratimo se onoj jabuci. Naš sin s tri godine nije bio škrt čovjek u malom. Bio je dijete koje je pokušavalo zaštititi vlastitu potrebu, još uvijek razvijajući sposobnost razumijevanja tuđe perspektive.
Razvojna istraživanja pokazuju da se dječje razumijevanje vlasništva, dijeljenja i tuđih potreba postupno mijenja s dobi i iskustvom. Zato mi se čini da roditelji ponekad pogriješimo kada dijeljenje pretvorimo u pitanje poslušnosti. „Daj mu igračku.”, „Nemoj biti sebičan.”, „Moraš dijeliti.”.. A dijete koje nešto ne želi dati možda nam pokušava reći da mu je upravo ta stvar važna, da se boji da je neće dobiti natrag ili da jednostavno još ne razumije zašto bi je moralo prepustiti drugome.
Mnogo mi je smislenije pomoći mu da sagleda situaciju iz više perspektiva. „Razumijem da si gladan i da želiš svoju jabuku. Misliš li da bi mogao prijateljici dati jedan komadić, a ostalo zadržati za sebe?” Možda će pristati, možda neće. Ali razgovor otvara prostor za razumijevanje, umjesto da se sve svede na ispunjavanje roditeljskog zahtjeva.
Ne odgajamo djecu da bi svima udovoljavala. Odgajamo ih da jednoga dana znaju razlikovati vlastite potrebe od sebičnosti, a velikodušnost od odricanja od sebe.
I tu dolazimo do dijela koji smatram još važnijim od same dječje spremnosti na dijeljenje.
Koliko vrijede naše lekcije ako ih sami ne živimo?
Roditeljstvo nas često suočava s neugodnim proturječjem između vrijednosti koje zagovaramo i ponašanja koje svakodnevno pokazujemo. Od djece očekujemo empatiju, poštenje i spremnost na pomoć, a zatim se pred njima žalimo kako nam je dosta toga da uvijek mi nekome nešto dajemo. Učimo ih radovati se tuđoj sreći, ali sami ponekad teško podnosimo kada netko drugi ima više.
Govorimo im da pravi prijatelji pomažu jedni drugima, a istodobno im svojim postupcima možemo pokazivati da se pomoć isplati samo ako ćemo od nje nešto dobiti. Istraživanje Petera Blakea i suradnika iz 2016. pokazalo je da primjeri škrtog ponašanja odraslih mogu utjecati na dječju spremnost na dijeljenje. Utjecaj ponašanja odraslih nije jednostavan ni jednak u svim okolnostima, ali naši primjeri nesumnjivo čine dio iskustava kroz koja djeca uče o odnosima.
Zato me više od pitanja hoće li naša djeca podijeliti igračku zanima što će jednoga dana smatrati normalnim u odnosima s drugim ljudima. Hoće li prijateljstvu pristupati s iskrenim zanimanjem za drugoga ili će neprestano odmjeravati tko je kome koliko dao? Hoće li moći pomoći nekome bez osjećaja da time postaju gubitnici? I hoće li razumjeti da se vlastita vrijednost ne povećava time što drugima uskraćujemo ono što nam nije teško pružiti?
Danas naš sin bez problema dijeli i pokazuje iznimnu empatiju i suosjećanje. Ne pripisujem to jednoj lekciji o jabuci, nego njegovu sazrijevanju, iskustvima i vrijednostima koje nastojimo živjeti u obitelji.
Važno mi je da naša djeca cijene rad, znaju stvoriti i sačuvati ono što imaju te izrastu u samostalne ljude koji mogu ostvarivati svoje ambicije.
Ali jednako mi je važno da pritom ne počnu vjerovati kako se svaki ljudski odnos mora isplatiti.
Vjerujem da će upravo takvo razumijevanje ponijeti u odrasli život. To je ono čemu ih učimo, ne samo riječima nego i svakodnevnim primjerom.
A bez čega se bojimo ostati mi odrasli?
Razmišljajući o toj dječjoj jabuci, sve mi je zanimljivije koliko se neke naše odrasle odluke zapravo razlikuju od logike trogodišnjaka. I mi se bojimo ostati bez nečega. Bez novca, sigurnosti, vremena, prednosti ili kontrole. Samo što, za razliku od trogodišnjeg djeteta, imamo dovoljno iskustva da svoju nespremnost na davanje možemo opravdati vrlo uvjerljivim argumentima. A ponekad nam ti argumenti služe samo da ne moramo priznati koliko nas vlastiti strah od gubitka određuje.
Škrtost nas može uvjeriti da ćemo davanjem nešto izgubiti. A ponekad upravo zbog onoga što nismo bili spremni dati izgubimo mnogo više.
Naš se sin s tri godine bojao da će ostati gladan ako podijeli jabuku.
A bez čega se točno bojimo da ćemo ostati mi odrasli?
Dalje za čitanje
Za one koji žele razmišljati dalje
Zašto nam je ponekad toliko teško dati nešto što možemo podijeliti bez stvarnog odricanja? I koliko naš odnos prema novcu, vlasništvu i tuđim potrebama oblikuje vrijednosti koje prenosimo djeci?
Za sve koji žele dublje promisliti o psihologiji škrtosti, velikodušnosti i straha od gubitka, izdvajam četiri knjige.
1. Erich Fromm, Imati ili biti?
O razlici između života usmjerenog na posjedovanje i onoga u kojem vrijednost pronalazimo u odnosima, iskustvima i vlastitom razvoju. Fromm propituje koliko nas potreba da imamo i zadržimo udaljava od onoga što nas istinski ispunjava.
2. Adam Grant, Daj i uzmi
O tome kako različiti pristupi davanju, primanju i uzajamnosti oblikuju naše odnose i uspjeh. Grant pokazuje da velikodušnost ne mora značiti naivnost niti odricanje od vlastitih interesa.
3. Morgan Housel, Psihologija novca
O emocionalnim obrascima koji upravljaju našim financijskim odlukama. Knjiga istražuje kako strah, iskustvo oskudice i potreba za sigurnošću utječu na naš odnos prema onome što posjedujemo.
4. Rutger Bregman, Ljudski rod: Povijest čovječnosti
O ljudskoj sklonosti suradnji, povjerenju i međusobnoj pomoći. Bregman preispituje uvjerenje da ljude prvenstveno pokreće sebičnost i otvara drugačiji pogled na ljudsku prirodu.
Znanstvena podloga
Richard E. Ahl, Dorsa Amir i Katherine McAuliffe, Recalling Experiences of Scarcity Reduces Children's Generosity Relative to Recalling Abundance (2024.)
Istraživanje koje pokazuje kako već i prisjećanje iskustava oskudice može smanjiti dječju spremnost na dijeljenje. Vrijedan uvid u to koliko naš subjektivni osjećaj da nemamo dovoljno može utjecati na velikodušnost, čak i kada se stvarne okolnosti nisu promijenile.





