← RazmišljanjaRoditeljstvo

TKO ČUJE DIJETE KOJE NE VIČE?

O nevidljivom vršnjačkom nasilju, dječjem samopouzdanju i odgovornosti nas roditelja.

TKO ČUJE DIJETE KOJE NE VIČE?
Razgovor o osjećajima počinje slušanjem

Nedavno sam bila na roditeljskom sastanku na kojem se razgovaralo o djeci koja učestalo ometaju nastavu, ne poštuju pravila i otežavaju rad cijelom razredu. I dok sam slušala o svemu tome, nisam se mogla oteti pitanju: zašto djeca koja poštuju pravila moraju snositi posljedice ponašanja onih kojima odrasli teško uspijevaju postaviti granice?

Koliko često i mi odrasli podnosimo tuđu bahatost ili nepoštovanje samo zato što je netko glasniji, uporniji ili spremniji prijeći granicu? I zašto se upravo od onih koji poštuju druge toliko često očekuje da budu još strpljiviji, razumniji i prilagodljiviji?

Znači li to da je glasniji ujedno i snažniji?

Ne. Biti glasan nije snaga, kao što pristojnost nije slabost.

Pa ipak, koliko smo puta čuli da se dijete mora naučiti izboriti za sebe, da treba biti glasnije, odlučnije, pa čak i agresivnije kako bi se znalo obraniti?

Ali zašto bismo dijete koje je obzirno, pristojno i ne osjeća potrebu nametati se drugima uopće pokušavali pretvoriti u nekoga drugačijeg?

Mirniju djecu često proglašavamo nesigurnima, a onu društveno dominantnu doživljavamo kao prirodne vođe. Pritom zaboravljamo da introvertiranost nije nedostatak samopouzdanja, kao što ekstrovertiranost nije dokaz unutarnje sigurnosti.

Dijete ne trebamo učiti da bude glasnije, nego da bude sigurnije u svoj glas. Da zna reći „ne”, izraziti neslaganje, postaviti granicu i potražiti pomoć bez osjećaja da je time pokazalo slabost.

No što kada problem nije u tome da dijete ne zna govoriti, nego u tome što ga drugi ne žele čuti?

Nasilje koje ne ostavlja modrice

Kada govorimo o vršnjačkom nasilju, najčešće pomislimo na fizičke sukobe, prijetnje i otvoreno vrijeđanje. Ali postoji i nasilje koje se odvija bez podignutog glasa, a ponekad i bez ijedne izgovorene riječi.

Dijete koje nitko ne poziva u igru. Djevojčica kojoj prijateljice okrenu leđa čim im priđe. Dječak kojeg uporno izostavljaju iz dogovora, ignoriraju njegove poruke ili se smiju kada nešto kaže. Šaptanja, pogledi, ogovaranja, namjerno isključivanje iz društva.

A onda se sve nastavlja na mobitelima. U grupama iz kojih je jedno dijete izostavljeno, fotografijama koje se dijele uz podrugljive komentare, privatnim porukama i objavama kojima se nekoga pokušava poniziti pred drugima.

Takvo ponašanje može biti oblik socijalnog ili relacijskog nasilja, a kada se odvija putem digitalnih kanala, i elektroničkog nasilja.

Naravno, djeca imaju pravo birati prijatelje i nije svako nepozivanje ili neslaganje nasilje. Ali kada se isključivanje i ponižavanje ponavljaju, kada dijete sustavno gubi osjećaj pripadnosti i teško se može samo zaštititi, odrasli to ne smiju svoditi na obične dječje odnose.

Istraživanja potvrđuju da je takvo nasilje povezano s emocionalnim teškoćama, usamljenošću i narušenim samopoštovanjem. Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je i na porast elektroničkog nasilja među adolescentima.

A ono što me posebno zabrinjava jest koliko takva iskustva mogu ostati nevidljiva.

Kako dijete objasniti roditelju da ga boli što ga nitko nije pozvao, što se svi smiju nečemu što ono ne razumije ili što se njegovi prijatelji ponašaju kao da ne postoji?

Kako prepoznati bol za koju nema modrice, svjedoka ni jasne rečenice kojom je možemo opisati?

I koliko puta, u najboljoj namjeri, odgovorimo: „Ma nemoj se time zamarati”, „Naći ćeš druge prijatelje” ili „Moraš malo očvrsnuti”?

Možda dijete upravo tada ne treba postati snažnije. Možda samo treba osjetiti da ga netko napokon vidi.

A što je s djecom koja nanose bol drugima?

Kada razmišljam o djeci koja ponižavaju, zastrašuju ili namjerno isključuju druge, ne mogu se ne zapitati što se događa u njihovu svijetu.

Je li dijete koje se u školi iživljava na drugima možda i samo kod kuće izloženo ponižavanju, prijetnjama ili nasilju? Ili je riječ o djetetu koje se nikada nije osjećalo istinski viđenim, saslušanim i voljenim, pa pažnju i osjećaj važnosti pokušava pronaći na pogrešan način?

Znamo da djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo nego i iz onoga što svakodnevno doživljavaju. Istraživanja pokazuju povezanost između grubih ili emocionalno nezainteresiranih odgojnih postupaka i većeg rizika od vršnjačkog nasilja.

Naravno, ne možemo unaprijed znati što se događa u nečijoj obitelji niti svaki oblik nasilnog ponašanja pripisati roditeljima. Ponekad iza njega stoje želja za popularnošću, potreba za dominacijom ili strah od vlastitog isključivanja.

Ali razumjeti što stoji iza ponašanja nije isto što i opravdavati ga.

Dijete koje trpi nasilje treba zaštitu odmah, a dijete koje ga čini treba jasne granice, odgovornost i pomoć odraslih.

Jedno ne smije isključivati drugo.

Osviješteno roditeljstvo počinje od nas

I tu dolazim do pitanja koje mi je možda najteže postaviti: možemo li, čak i kada svoju djecu neizmjerno volimo, vlastitim postupcima nesvjesno pridonijeti tome da ona jednoga dana nanose bol drugima?

Voljela bih da je ljubav sama po sebi dovoljna. Ali djeci trebaju i naša prisutnost, razgovori u kojima ih zaista čujemo, razumijevanje njihovih osjećaja i granice koje ćemo imati snage postaviti čak i kada im se one ne sviđaju.

Za mene upravo tu počinje osviješteno roditeljstvo. Ne u nastojanju da budemo savršeni roditelji, nego u spremnosti da se suočimo i s vlastitim reakcijama.

Kada nam dijete kaže da ga prijatelji isključuju, hoćemo li odmah pokušati riješiti problem, umanjiti njegovu bol ili ćemo ga najprije saslušati i pokušati razumjeti što proživljava?

A kada saznamo da je naše dijete nekoga ismijavalo, namjerno isključilo ili sudjelovalo u grupnom ponižavanju, hoćemo li ga automatski opravdavati ili ćemo mu pomoći da prepozna posljedice vlastitog ponašanja?

Možda bismo se trebali zapitati i kako sami govorimo o ljudima koji nam se ne sviđaju. Ogovaramo li, ismijavamo, isključujemo? Pokazujemo li djeci da se neslaganje može izraziti s poštovanjem ili ih vlastitim primjerom učimo da je važnije pobijediti nego razumjeti?

Djeca nas promatraju i onda kada mislimo da nas ne slušaju.

Osviješteno roditeljstvo ne znači ukloniti svaku frustraciju iz djetetova života niti opravdavati svaki njegov postupak. Znači prepoznati osjećaj koji stoji iza ponašanja, ali imati snage postaviti granicu kada ono nanosi štetu drugima.

A kada je naše dijete ono koje trpi isključivanje ili nasilje, naša je odgovornost saslušati ga, shvatiti ozbiljno ono što nam govori i uključiti školu i stručne službe kada je to potrebno.

Ne smijemo očekivati da dijete samo riješi problem koji odrasli nisu uspjeli zaustaviti.

Kakvu djecu zapravo želimo odgojiti?

Želim da sva djeca, pa tako i moja, budu hrabra, samostalna i sposobna zauzeti se za sebe, ali ne želim da pritom izgube empatiju, obzirnost i poštovanje prema drugima.

Želim da znaju biti odlučna bez agresije, samouvjerena bez nametanja i vjerna sebi čak i kada je to teže nego uklopiti se.

I želim da razumiju kako njihova vrijednost ne ovisi o tome koliko su popularna, koliko prijatelja imaju ili koliko ih je ljudi pozvalo na rođendan.

Empatija je vrijednost koju trebamo razvijati kod djece, ali ne po cijenu njihova dostojanstva i sigurnosti. Dijete može razumjeti tuđu bol, a da ne mora pristati biti njezina žrtva.

Možda bismo, umjesto da pristojnu djecu učimo kako da postanu glasnija, trebali više učiti svu djecu kako da poštuju jedni druge.

Ne želim odgajati djecu koja će nadglasati svijet. Želim odgajati djecu koja će u njemu znati sačuvati svoj glas, ali i čuti tuđi.

Dalje za čitanje

Za one koji žele razmišljati dalje

Vršnjačko nasilje nije uvijek glasno ni očito. Ponekad se skriva u odnosima, prešućivanju, isključivanju i društvenim pravilima koja djeca stvaraju među sobom, često daleko od pogleda odraslih.

Za sve koji žele bolje razumjeti takve odnose, ali i vlastitu ulogu u oblikovanju dječjeg samopouzdanja i empatije, izdvajam četiri vrijedne knjige.

1. Rachel Simmons, Ženski bullying

O prikrivenim oblicima nasilja među djevojčicama, od ogovaranja i manipulacije prijateljstvima do namjernog isključivanja. Knjiga otkriva koliko duboke posljedice mogu ostaviti odnosi u kojima se moć pokazuje bez otvorenog sukoba.

O knjizi

2. Susan Cain, Moć tišine

O vrijednosti introvertiranosti u svijetu koji često nagrađuje glasnoću i društvenu nametljivost. Važan podsjetnik da samopouzdanje ne mora biti glasno i da dijete ne trebamo mijenjati kako bi njegova vrijednost postala vidljiva.

O knjizi

3. Barbara Coloroso, Nasilnik, žrtva i promatrač

O odgovornosti djece koja čine nasilje, onih koja ga trpe i onih koja ga promatraju. Posebno vrijedna perspektiva o tome kako šutnja promatrača i izostanak reakcije odraslih mogu omogućiti nastavak nasilja.

O knjizi

4. Michele Borba, UnSelfie: Why Empathetic Kids Succeed in Our All-About-Me World

O razvoju empatije, suosjećanja i odgovornosti prema drugima. Autorica pokazuje kako roditelji mogu odgajati djecu koja ne prepoznaju samo vlastite potrebe nego razumiju i posljedice svojeg ponašanja na druge.

O knjizi (englesko izdanje)

Stručna podloga

StopBullying.gov, Warning Signs for Bullying

Stručni vodič za prepoznavanje znakova vršnjačkog nasilja, uključujući promjene u ponašanju, povlačenje iz društva i gubitak samopouzdanja. Posebno koristan za razumijevanje zašto djeca često ne govore odraslima što proživljavaju.

Pročitajte stručni vodič

Ostali članci.

Topli i praktični vodiči za svakodnevni obiteljski život.

Sva razmišljanja