
Postoji nešto gotovo komično u načinu na koji odgajamo djecu. Od njih očekujemo iskrenost, odgovornost, samokontrolu i spremnost da priznaju pogrešku, a onda se zateknemo kako vlastiti neprimjeren postupak opravdavamo umorom, stresom ili činjenicom da nas je netko drugi prvi naljutio.
Bili smo iscrpljeni. Nismo baš tako mislili. Dijete nas je isprovociralo. A da nas je poslušalo prvi put, do svega toga ne bi ni došlo.
Priznajmo, ponekad u sebi imamo izvrsnog odvjetnika. Samo nam sudac malo nedostaje.
I upravo tu počinje moje razmišljanje o oholosti, prvom od sedam glavnih grijeha.
Ne zanima me toliko ona očita oholost koju lako prepoznajemo kod ljudi uvjerenih da su bolji od drugih. Mnogo mi je zanimljivija ona svakodnevna, suptilnija, koja se skriva iza naših najboljih namjera, potrebe za poštovanjem i uvjerenja da kao roditelji moramo uvijek imati odgovore.
Jer što ako dijete od nas ne uči samo kako treba postupati, nego i kako se ponašati kada ne postupimo onako kako bismo trebali?
Kada autoritet postane važniji od odnosa
„Zato što sam ja tako rekla.”
Vjerujem da se gotovo svaki roditelj barem ponekad poslužio tom rečenicom. I ne mislim da svaku roditeljsku odluku trebamo pretvoriti u obiteljski referendum. Djeci trebaju jasne granice i odrasli koji znaju preuzeti odgovornost, čak i kada njihove odluke nisu popularne.
Ali postoji razlika između autoriteta koji djetetu pruža sigurnost i autoriteta kojim pokušavamo zaštititi vlastiti ego.
Roditeljski autoritet daje nam odgovornost da vodimo, a ne povlasticu da uvijek budemo u pravu.
Možemo donijeti ispravnu odluku i pritom pogriješiti u načinu na koji smo je priopćili. Možemo postaviti potrebnu granicu, a ipak nepotrebno povrijediti dijete. Možemo imati najbolje namjere, ali ne i najbolju reakciju.
I sve to možemo priznati bez odustajanja od vlastitog roditeljskog autoriteta.
Čini mi se da je upravo u toj razlici jedno od važnijih pitanja odgoja. Želimo li da nas djeca poštuju zato što smo uvijek u pravu ili zato što se i sami trudimo postupati pravedno?
Uostalom, koliko je uvjerljiva naša lekcija o odgovornosti ako pravila vrijede za sve osim za nas?
Što sve može proizaći iz oholosti?
Kršćanska tradicija sedam grijeha naziva glavnima jer iz njih proizlaze sve druge mane i grijesi. I upravo mi je taj njihov utjecaj na naše svakodnevno ponašanje posebno zanimljiv.
Oholost se rijetko zaustavlja samo na uvjerenju da smo u pravu.
Kada nam postane teško prihvatiti drugačije mišljenje, lako skliznemo u tvrdoglavost. Kada netko dovede u pitanje naš autoritet, možemo reagirati ljutnjom. Kada pogriješimo, tražimo krivca u drugome. A kada nam je posebno važno sačuvati osjećaj nadmoći, možemo početi omalovažavati osobu koja nam se usudila proturječiti.
Naravno, nije svaka ljutnja posljedica oholosti, niti je svaka tvrdoglavost njezin izraz. Ali vrijedi prepoznati trenutke u kojima naša reakcija više nije usmjerena na rješavanje problema, nego na obranu vlastite važnosti.
U roditeljstvu je to posebno osjetljivo.
Dijete koje nas pita zašto je nešto zabranjeno ne mora dovoditi u pitanje naš autoritet. Ponekad samo pokušava razumjeti odluku. No ako svako pitanje doživljavamo kao neposluh, vrlo brzo možemo završiti u sukobu koji više nema mnogo veze s početnim problemom.
Odjednom nije najvažnije što je dijete učinilo, nego tko će imati posljednju riječ.
A kada nam pobjeda u raspravi postane važnija od razumijevanja djeteta, vrijedi se zapitati što zapravo pokušavamo obraniti.
Djeca ne slušaju samo što govorimo. Promatraju i kako živimo.
Razvojna psihologija već dugo prepoznaje važnost učenja promatranjem. Djeca ne usvajaju načine izražavanja emocija i ponašanja samo kroz roditeljske upute, nego i kroz svakodnevne odnose.
Pregled istraživanja psihologinje Amande Sheffield Morris i njezinih suradnika ističe važnost roditeljskog primjera, reakcija na dječje emocije i emocionalne klime u obitelji za razvoj emocionalne regulacije.
To znači da nije važno samo govorimo li djetetu da treba saslušati druge, nego i slušamo li mi dijete kada nam se suprotstavi.
Ako ga učimo da nije sramota pogriješiti, a sami svaku kritiku doživljavamo kao osobni napad, šaljemo mu dvije različite poruke.
Ako od njega očekujemo da preuzme odgovornost za svoje postupke, a vlastitu ljutnju uvijek opravdavamo njegovim ponašanjem, pokazujemo mu da odgovornost možda ipak nije ista za sve.
Nijedna pojedinačna roditeljska pogreška ne određuje kakvo će dijete postati. Na razvoj karaktera utječu brojni čimbenici i odnosi. Ali ono što često ponavljamo, posebno kada toga nismo svjesni, može postati dio djetetova razumijevanja svijeta.
I zato se pitam koliko puta, pokušavajući djecu naučiti kako biti u pravu, propustimo naučiti ih što učiniti kada nisu.
Zašto je toliko teško reći „oprosti”?
Dio odgovora može se skrivati u načinu na koji smo i sami odrastali. Ako je roditeljski autoritet u našem djetinjstvu bio neupitan, priznanje pogreške danas nam može zvučati kao priznanje slabosti. A kada je riječ o vlastitom djetetu, ponekad nam je jednostavnije objasniti svoje ponašanje nego prihvatiti da smo ga povrijedili.
Zanimljivo mi je istraživanje objavljeno 2025. godine u časopisu Journal of Research on Adolescence, koje se bavilo isprikama roditelja i njihovim odnosom s adolescentima.
Pokazalo se da su isprike u kojima roditelj prepoznaje kako je povrijedio dijete povezane s većom spremnošću adolescenata na oprost i većim zadovoljstvom odnosom nego obrambene isprike. Pritom istraživanje nije pokazalo da takve isprike nužno narušavaju roditeljski autoritet.
I tu dolazimo do jedne vrlo poznate rečenice:
„Oprosti što sam vikala, ali stvarno si me naljutio.”
Na prvi pogled, ispričali smo se. Ali onaj mali „ali” lako prebacuje odgovornost za naš postupak na dijete.
A što kada bismo rekli:
„Žao mi je što sam vikala. Bila sam ljuta, ali nisam trebala tako razgovarati s tobom.”
Razlika je velika. U drugoj rečenici priznajemo vlastitu odgovornost, bez potrebe da dijete proglasimo krivcem za način na koji smo izrazili ljutnju.
To ne znači da je njegovo ponašanje bilo prihvatljivo. Pravilo i dalje vrijedi, a posljedice, ako su primjerene, ne moraju nestati.
Isprika ne poništava pravilo. Ona pokazuje da pravila vrijede i za nas.
Pritom je važno da dijete ne mora odmah oprostiti, razumjeti nas ili nas tješiti. Naša je odgovornost pokušati popraviti ono što smo narušili, a ne prebaciti na njega zadatak da se mi ponovno osjećamo dobro.
Samopouzdanje ili potreba da uvijek budemo u pravu?
Danas mnogo govorimo o važnosti samopouzdanja i kritičkog razmišljanja. Želimo djecu koja će samostalno zaključivati, argumentirati svoje stavove i imati hrabrosti zauzeti se za sebe.
Ali kako reagiramo kada te sposobnosti počnu primjenjivati upravo u razgovoru s nama?
Dopuštamo li djetetu da ima drugačije mišljenje ili njegovo neslaganje automatski doživljavamo kao neposluh?
Istraživanja roditeljske podrške autonomiji pokazuju da je uvažavanje djetetove perspektive povezano s boljom psihološkom dobrobiti, dok je psihološki kontrolirajuće roditeljstvo povezano s nepovoljnijim ishodima.
To ne znači da djeca trebaju odlučivati o svemu niti da roditelji moraju odustati od granica. Znači da možemo biti dosljedni, a istodobno spremni čuti drugačiji pogled.
Upravo se tu, čini mi se, najbolje vidi razlika između samopouzdanja i oholosti.
Samopouzdanje nam omogućuje da budemo svjesni vlastite vrijednosti bez potrebe da umanjujemo tuđu. Oholost nas može navesti da vlastitu sliku o sebi branimo čak i onda kada znamo da nismo postupili ispravno.
Jer samopouzdanje nam dopušta da stojimo iza sebe. Oholost nas ponekad tjera da stojimo iza svojih pogrešaka samo zato što su naše.
A djeci je važno pokazati da se vlastita vrijednost ne gubi priznanjem pogreške, promjenom mišljenja ili prihvaćanjem da je netko drugi u pravu.
Što moje dijete uči od mene?
Godinama kroz Litory s djecom istražujem vrline koje smatram temeljem dobrog karaktera. Upravo me taj rad neprestano podsjeća koliko je važno vrijednosti koje prenosimo potvrđivati vlastitim primjerom.
Zato mi se čini da promjena u ovoj temi ne počinje velikim odlukama, nego svakodnevnim trenucima u kojima možemo reagirati drugačije.
Kada nam dijete kaže da smo bili nepravedni, možemo ga najprije saslušati, umjesto da odmah počnemo dokazivati suprotno.
Kada pogriješimo, možemo to priznati bez dugog objašnjavanja zašto smo zapravo imali dobar razlog.
Kada dijete pogriješi, možemo razgovarati o njegovu postupku i posljedicama, a da pritom ne povrijedimo njegovo dostojanstvo.
I kada se ne slažemo, možemo mu pokazati da različita mišljenja ne moraju ugroziti međusobno poštovanje.
Ponekad je korisno zapitati se i nešto neugodnije.
Mogu li prihvatiti da moje dijete neku situaciju razumije bolje od mene? Mogu li priznati da sam bila nepravedna? Mogu li odvojiti vlastitu potrebu za poštovanjem od potrebe da uvijek imam posljednju riječ?
Ne očekujem da ćemo uvijek znati postupiti najbolje. Ali vjerujem da je važno prepoznati trenutke kada nas vlastiti ponos sprječava da učinimo ono što i sami smatramo ispravnim.
Jer odgoj nije samo pitanje toga kakva će djeca postati. On nas neprestano suočava i s pitanjem kakvi smo ljudi mi dok ih odgajamo.
Prije nego upalimo prvu svijeću
Ovaj studeni odlučila sam posvetiti promišljanju o sedam glavnih grijeha i načinu na koji se ljudske slabosti mogu skrivati u našim svakodnevnim postupcima, odnosima i roditeljskim odlukama.
Počinjem s ohološću jer nas upravo ona ponekad sprječava da priznamo kako postoji nešto što trebamo promijeniti. Štoviše, može nas navesti da vlastitu tvrdoglavost smatramo dosljednošću, ljutnju opravdanom reakcijom, a odbijanje tuđeg mišljenja dokazom čvrstog karaktera.
Nije uvijek ugodno pogledati u vlastito ogledalo i prepoznati takve obrasce. Ali svrha tog pogleda nije da postanemo stroži prema sebi, nego iskreniji prema vlastitim postupcima.
Smisao preispitivanja vlastitih slabosti nije u tome da pronalazimo nove razloge za osjećaj krivnje, nego da prepoznamo obrasce koji nam nepotrebno otežavaju život i narušavaju odnose. Koliko nas energije stoji potreba da uvijek budemo u pravu? Koliko nam mira oduzimaju sukobi koje smo mogli izbjeći? Koliko bliskosti gubimo samo zato što nam je teško priznati pogrešku?
Vjerujem da upravo u tome leži vrijednost ovog preispitivanja. Kada počnemo prepoznavati što nas pokreće, dobivamo priliku svjesnije birati kako ćemo postupiti. Manje se dokazivati, više razumjeti. Manje braniti vlastiti ego, više čuvati odnose. Živjeti s više unutarnjeg mira, sklada i ljubavi, ali i u većem skladu s vrijednostima u koje vjerujemo.
Jer nije cilj postati čovjek koji nikada ne griješi. Cilj je postati čovjek kojemu vlastite slabosti više ne upravljaju životom.
Jednoga dana, kada moja djeca budu gradila svoje odnose, voljela bih da znaju saslušati, prihvatiti kritiku, priznati pogrešku i iskreno se ispričati. Da ih vlastiti ponos ne spriječi u tome da sačuvaju ljude do kojih im je stalo.
Ne zato što sam im to dovoljno puta ponovila, nego zato što su imala priliku vidjeti koliko je to važno.
Možda djeci ne možemo pokazati kako izgleda život bez pogrešaka. Ali možemo im pokazati kako izgleda čovjek koji ima dovoljno hrabrosti priznati ih.
Dalje za čitanje
Za one koji žele razmišljati dalje
Zašto nam je ponekad teže priznati vlastitu pogrešku nego prihvatiti djetetovu? I gdje završava roditeljski autoritet, a počinje potreba da uvijek imamo posljednju riječ?
Za sve koji žele dublje promisliti o ravnoteži između autoriteta, odgovornosti i međusobnog poštovanja, izdvajam četiri knjige.
1. Jesper Juul, Vaše kompetentno dijete
O razlici između autoriteta i autoritarnosti te važnosti ravnopravnog dostojanstva u odnosu roditelja i djeteta. Juul nas podsjeća da poštovanje ne proizlazi iz nepogrešivosti, nego iz načina na koji se odnosimo jedni prema drugima.
2. Philippa Perry, Željeli biste da su ovu knjigu pročitali vaši roditelji
O tome kako vlastita iskustva, osjećaji i nesvjesni obrasci oblikuju naše roditeljske reakcije. Posebno vrijedna knjiga za razumijevanje zašto je priznavanje pogreške važnije od pokušaja da uvijek postupimo savršeno.
3. Daniel J. Siegel i Tina Payne Bryson, Disciplina bez drame
O postavljanju granica bez nepotrebnih sukoba, zastrašivanja i borbe za moć. Autori pokazuju kako disciplina može biti prilika za učenje i povezivanje, a ne dokazivanje roditeljske nadmoći.
4. Adele Faber i Elaine Mazlish, Kako govoriti da bi djeca čula i kako ih slušati da bi nam govorila
O komunikaciji u kojoj roditelji mogu zadržati autoritet, a istodobno uvažavati djetetove osjećaje i mišljenja. Praktičan vodič za razgovore u kojima razumijevanje postaje važnije od posljednje riječi.
Znanstvena podloga
Amanda Sheffield Morris i suradnici, The Role of the Family Context in the Development of Emotion Regulation
Znanstveni pregled istraživanja o tome kako roditeljski primjer, reakcije na dječje emocije i emocionalna klima u obitelji utječu na razvoj dječje emocionalne regulacije. Posebno važan za razumijevanje zašto djeca uče ne samo iz naših uputa nego i iz načina na koji sami reagiramo.





